Iako su otada prošla gotovo dva puna mjeseca, nama trojici uspomene iz Sjedinjenih Američkih Država ne blijede tako lako. Nije ni čudo, s obzirom na to koliko smo tamo toga doživjeli, vidjeli po prvi put, koliko smo ljudi upoznali, i, naravno, koliko nam je dobro bilo!

Dakle, ako nekim slučajem niste znali, mi, troje učenika Srednje škole Vela Luka (op. a. Danko Lovričević, Ivana Šipić i Ante Žuvela), ovog ljeta proveli smo savršena tri i pol tjedna u sjeverozapadnom američkom gradiću Anacortesu. Tamo smo stigli na inicijativu profesorice Lene Marinović te njenom suradnjom s Anacortes i Vela Luka Udrugama za bratimljenje (Naime, naša dva gradića već su godinu dana pobratimljena, a, inače, u Anacortesu živi popriličan broj Hrvata, posebice Velolučana tako da je odabir bio neminovan!). Iako je put iziskivao mnogo priprema, dogovora i odricanja, sve smo marljivo odradili jer, ipak – ovakva prilika ne pruža se svaki dan!

Bilo kako bilo, 30.lipnja uputili smo se sa splitskog aerodroma. Odmah pri početku uslijedili su problemi, a s obzirom da je svoj trojici ovo bio prvi let u životu, može se reći da smo se poprilično  dobro držali. Naime, pošto je avion iz Splita do Amsterdama poprilično kasnio, propustili smo direktni ukrcaj za Seattle pa su nas prebacili na let preko San Franciska – što je značilo nekih šest sati kasniji dolazak! Da stvar bude gora, u strci nam službenica za šalterom nije vratila povratne karte – što je značilo i da nam je povratak bio neizvjestan!

 Nakon dvadesetak sati, stigli smo napokon u toliko iščekivani Seattle, gdje su nas čekali organizatori i naši glavni skrbnici za vrijeme našeg ostanka tu. Kao što je bilo i za pretpostaviti, ni prtljage nam nije bilo, ali nekim čudom mi nismo uopće paničarili, misleći vjerojatno kako uvijek može biti gore. (?!)

S našim novim američkim prijateljima odmah smo se opustili i počeli zabavljati. Nije bilo teško priviknuti se na jezik, a, bome, ni na sav komfort i tetošenje gdjegod da smo otišli.

 Nekoliko dana po dolasku, točnije 4. srpnja, imali smo priliku sudjelovati i u tradicionalnoj paradi povodom Dana američke nezavisnosti. Nakon tradicionalnog zajedničkog fotografiranja svih građana na trgu (tzv. Gradska slika), zajedno s članovima Croatian Dance Ensemble-a, koji su tijekom parade bili odjeveni u VELOLUŠKE nošnje, mahali smo hrvatskim i američkim zastavama dok su nas razdragani ljudi pokušavali fotografirati. Zabava se nastavila duboko u noć tako da smo, uz hranu i piće, uživali i u velikom vatrometu koji su financirali sami građani svojim dobrovoljnim prilozima.
Taj događaj bio je za čitav grad, ali i za nas, njihove počasne goste, koje su uistinu primili kao svoje, zaista velik, ne samo po kvantiteti svega, već i po atmosferi koja je jasno ocrtavala povezanost stanovnika ovog grada, što se, ruku na srce, veoma rijetko susreće.

 Ni ostalih dana nije nam bilo ništa manje zanimljivo. Upoznavali smo nove ljude gdjegod da smo otišli i neprestano smo se  oduševljavali vjerodostojnošću američkih filmova! ( npr. scena u kojoj ulazimo u ogromnu prodavaonicu krafni i jedini ljudi koje zateknemo tu su dvojica šerifa na dužnosti!? ) Družeći se s našim vršnjacima, isprobali smo razne nove stvari i zabavili se kao nikad u životu. Posjetili smo tako nekoliko zabavnih parkova, kampirali u vrtu (?!), klizali na ledu, kuglali (?!), roštiljali kraj (poprilično hladnog) oceana, kupali se u jezeru, i jednostavno se družili.

Nekoliko puta prespavali smo i u Seattleu (koji je udaljen dva sata vožnje autocestom). Prvi put iz razloga jer je već spomenuti Vela Luka Dance Ensemble nastupao je u kazalištu na svojevrsnoj Večeri plesova nacionalnih manjina izvodeći specifične hrvatske plesove (linđo i vrličko kolo), a drugi put da bi pogledali pravu pravcatu bejzbol utakmicu! Pri kraju impresivno duge utakmice (nekih tri i pol sata!?) polako smo čak i počeli shvaćati što svi ti Amerikanci vide u tom sportu.

Naravno, nismo samo uživali. Bio je tu i službeni dio kojeg je također trebalo odraditi.

Među ostalim, posjetili smo tako gradonačelnika Anacortesa, Deana Maxwella, koji nas je srdačno primio otkrivajući nam usput kako jedva čeka kraj rujna kada je bio planiran njegov posjet Veloj Luci!


 

Naposljetku, održali smo tri prezentacije kojima smo svim zainteresiranima pokušali što bolje približiti stil života u Hrvatskoj i ljepotu Vele Luke te pokazati sličnosti i razlike između naša dva grada i života ljudi u njima. Bili smo ugodno iznenađeni toplom, opuštenom atmosferom te velikim brojem prisutnih i njihovom interesu vezanom za kraj iz kojeg smo mi i velika većina stanovnika Anacortesa potekli.

Tako se u smijehu i prijateljskom ozračju naš boravak i previše brzo primakao kraju.
Ipak, nismo žalili  zbog toga jer smo u ta  tri i pol tjedna doživjeli neizmjerno mnogo, stekli bezbroj novih prijateljstava, a usput i naučili mnogo toga! A i, uostalom, sve što je lijepo kratko traje, zar ne?