U subotu 20. ožujka, planinarska sekcija škole organizirala je izlet u Žrnovo. Na tom izletu pridružili su nam se članovi novoosnovanog planinarskog društva Mareta iz Vele Luke, tako da je sveukupan broj učesnika premašio brojku 30 (31+pas). Iako je to lijep broj, ipak nas najviše veseli to što su se i naši učenici priključili ovom izletu. Ipak je ovo izlet njima namijenjen. Njih četvero „probilo je led“.

    U zaseok Postrana stigli smo oko 9 sati. Nakon par uvodnih riječi (upozorenje da se ne hoda brzo i da pazimo jedan na drugoga) krenuli smo starim putem preko crkve Svetog Martina do zaseoka Brdo. Od Brda do Kočja, cilja našeg izleta, vodi makadamski put. Kočje! E to je priča za sebe. Nema smisla opisivati tu prirodnu ljepotu, jer riječi i slike nisu dovoljne. Njih treba osjetiti svim čulima! U Kočjama smo se zadržali oko dva sata. Pekle su se kobasice, igralo loptom, šetalo i provlačilo skrivenim kutcima među stijenama.

     Kao što se zna, kobasice su kalorična hrana. Čovjek se toga sjeti tek kad ih pojede. Stoga se trebalo pokrenuti. Krenuli smo natrag, ali ovaj put drugim putem.  „Kozja“ staza nas je vodila kroz zapuštene vinograde do širokog starog puta koji vodi sve do Pupnata. Mi smo naravno krenuli u smjeru Žrnova. Brzo smo stigli do zaseoka Prvo Selo. Neki su iskoristili priliku pa kod jedne domaćice kupili zamrznute žrnovske makarune. Preko groblja vratili smo se u Postranu. No ipak nećemo još kući. Žrnovo krije još mnoge ljepote. Uz crkvu Svetog Roka uspeli smo se do tzv. naplova (velika cisterna za vodu) odakle se pruža predivan pogled na cijelo Žrnovo (inače Žrnovo se sastoji od četiri zaseoka: Postrana, Kampuš, Prvo Selo i Brdo). Nakon par fotografija nastavili smo dalje. Nedaleko od naplova nalazi se velika stijena u čijem podnožju se kriju maleni ulazi.

    Okupatori Drugog svjetskog rata u njoj su nalazili zaklon. Hrabriji među nama ušli su kroz ulaz i za par sekundi izašli na drugoj strani. Nastavili smo dalje do dva mala jezerca – Grdica. U jednom od njih žive zlatne ribice. Učenici su našli malu žabicu. Oduševljeni, držali su je na prstu i fotografirali. Velika je razlika kad o nečemu učiš iz knjige ili pak u prirodi. Predio u kojem smo se dalje kretali naziva se Vučja. Vinorodne padine ukrašene mnogobrojnim monolitnim stijenama upotpunjuju se predivnim pogledom na Lumbardu. Velike česvine kroz koje smo prošli svima su oduzele dah. Hm! Nekima je na um pala i motorna pila. Staza nas je uskoro ponovno vratila u Postranu. Sad je ipak bio kraj.

    Iako smo prešli približno 12 km, umora se na ničijem licu nije vidjelo. Priroda kroz koju smo prošli je za to zaslužna. Ona ne umara, već krijepi svojom ljepotom i snagom. Mi smo vidjeli samo mali dio ovog žrnovskog zemaljskog raja, no i to je bilo dovoljno da nas obogati za nešto neprocjenjivo. Žrnovo nam više neće biti samo mjesto kroz koje autom projurimo na putu za Korčulu. Žrnovu smo zahvalni na prelijepom danu – danu koji se pamti!