Zasigurno nije lako ići u školu. Već u osnovnoj školi osuđen si na brojna nemilosrdna ispitivanja, pismene ispite i slična 'maltretiranja'. Kako ideš dalje, profesori su sve zahtjevniji, gradivo sve teže i, općenito, od svega toga polako ti počinju popuštati živci. Naravno, tada se kao najjednostavnije rješenje nameće nepojavljivanje u školi na dan kad je zakazan ispit ili usmeno ispitivanje, odnosno - MARKIRANJE.
Na kraju krajeva, tu su ionako brižni roditelji, uvijek spremni da djetetov izostanak opravdaju, ako treba, i najbanalnijim razlozima. Istina je, može biti da gripa zaista hara, nedajbože i nešto ozbiljnije, ili je zaista u pitanju bila nepodnošljiva glavobolja, odnosno hitni posjet zubaru, ali, nakon silnih laži kojima roditelji svome djetetu pokušavaju 'napraviti uslugu', nitko više ne vjeruje ni kad isti zapravo govore istinu.
Ni sami učenici ne prežu ni pred čim kad ih se upita za razlog izostajanja ili nenapisanu domaću zadaću. Odjedanput se tu javljaju razne relativno nepoznate alergije, pokopi daljnjih bakinih rođaka kojima ni imena ne znaju, a uzrok može biti čak i nestanak struje ili važni gosti na večeri. Sve su to, naravno, samo kratkoročna rješenja jer samo je pitanje vremena kada će profesoru to uporno povlačenje za nos doći navrh glave i onda će se, na sebi svojstven način, tom učeniku 'osvetiti'. Ako do toga i ne dođe, učenik ipak gubi; misleći kako je pametno prevario profesora i ostatak učenika, on samo pada u njihovim očima i zapravo nesvjesno potkopava sebe.
Iz svega navedenog vidljivo je kako je ovakvo ponašanje karakteristično za nedovoljno zrele osobe, koje svojim kratkoročnim rješenjima zapravo sebi štete dugoročno. Naime, štetnih navika najteže se riješiti pa tako nije teško ni pretpostaviti kako će ona ista osoba koja je markirala u šestom osnovne, to isto nastaviti raditi i na poslu, i kako će, općenito, čitav svoj život provesti bježeći od problema.
Uzimajući tu sasvim logičnu pretpostavku u obzir, nije pretjerano bezazleno markiranje usporediti s, primjerice, alkoholizmom i ovisnosti o drogama; u svakom slučaju radi se o nečemu čemu pribjegavaju potpuno očajni ljudi (kojima se takvo ponašanje može djelomično i tolerirati) ili oni drugi, pojedinci nesigurni u sebe, nesposobni da zrelo rješavaju svoje probleme i pristupaju im, onako, na 'odrasli' način.
Dakle, sljedeći put kad pomislite kako je markiranje najbolji izlaz, pokušajte objektivno sagledati kojoj skupini ljudi pripadate – ako ste zadovoljni s nezrelošću, samo tako nastavite, no, ako želite da Vas se tretira kao zrele, odrasle osobe, pobrinite se da to zaista i budete. Vidjet ćete, nije toliko ni teško, a zadovoljstvo koje se pritom dobije uistinu jest vrijedno 'odraslosti'!
Autor: Š.I. matematičar